futur (lat. futurus: koji će biti, budući), u lingvistici, glagolsko vrijeme kojim se izražava radnja ili stanje koje se odvija u budućnosti, odnosno nakon neke referentne točke u vremenu. Ta referentna točka može biti trenutak izgovaranja izreke (apsolutno vrijeme) ili neka druga točka u vremenu, obično vrijeme odvijanja neke druge glagolske radnje (relativno vrijeme). Neki jezici tvore futur sintetički (lat. amabo: voljet ću, scribam: pisat ću), a neki analitički, često pomoćnim glagolima koji izvorno znače ‘htjeti’, ‘imati’, ‘trebati’, ‘morati’ i sl., npr. engl. I shall write. Kao i kod drugih glagolskih vremena, neki jezici razlikuju različite oblike futura ovisno o stupnju vremenske udaljenosti od trenutka govorenja; tako u francuskome uz običan futur j’écrirai: pisat ću, koji se tvori sintetički (sufiksom), postoji i analitički tvoren bliski futur je vais écrire za radnju u neposrednoj budućnosti.
